De battre mon coeur s'est arrete
27.09.2007., četvrtak
Zbogom. Bilo je lijepo dok je trajalo. A sada odlazim, odlazim zauvijek. Nadam se da ću te jednoga dana izbrisati iz uma. Ali iz srca... To je već jedna druga priča.
 MOJ POGLED ŽUDI ZA TOBOM, NO TEBE IZNOVA NEMA. PAO JE SNIJEG NA MOJE SRCE I ZAMRZNLO GA. HVATA ME PANIKA OD SILNE HLADNOĆE UPERITE U TEBE. KAKO JE TEŠKO REĆI OPROSTI. PITAM SE:IMA LI RAZLOGA? BIO SI OVDJE NAKRATKO, KOJI MJESEC. I OPET SI NESTAO. TVOJE PUTOVANJE JE DUGO. KAO MOJ ZABORAV NA TEBE. NEGIRAM SVOJE OSJEĆAJE, NERVIRAM SE, NAJBOLJOJ PRIJATELJICI S OSMJEHOM NA LICU PRIČAM KAKO VOLIM DRUGOG SVIM SRCEM. NO IZNUTRA VRIŠTIM, PLAČEM, UBIJAM SE, PROPADAM,... BEZ TEBE SVE JE NIŠTA... TOLIKO SAM TE VOLJELA, A SAD POTISKUJEM SVOJE OSJEĆAJE. ZAHVALJUJUĆI TEBI. SRCE MI GORI OD LJUTNJE. ČINI MI SE DA SE SNIJEG OTOPIO. IMA LI ITKO IŠTA ZA REĆI? ljubav razočaranje htijenje mržnja strah neshvaćanje promjene tišina nerazumijevanje samoubojstvo tuga samoća praznina izgubljenost neizvjesnost NADA |
13.08.2007., ponedjeljak
Mislim da je vrijeme za promjene..."Opet maska"...
 Ali ja ne želim masku, želim sebe. Zašto se ne poznajem? U čemu je problem? Tko mi je stavio masku? Gdje je moj svijet? Gdje sam upala? Tko sam ja? Danonoćno imam masku. Koliko ju skidala, toliko se ona vraća. Jača je od mene. Danas sam opet slagala. Nije mi bilo drago. Pekla me savjest. Zašto? Što mi se to događa? Krivim sebe, ne druge. Drugi me uče, a ja to koristim. Iako ne želim. Ali ponekad dobro dođe. Dakle, volim to. Iako jedan dio ne. Taj dio koji voli laž zove se maska. Nije zdravo ne biti "ti". Ustvari, grozno je. Neki to ne razumiju. Ali, evo drugi primjer-moja prijateljica. Ovisnica o šminki. Ne podnosi da je netko vidi bez šminke. Kada ide na plažu, ne smije se vidjeti barem malo podočnjaka. Stavi šminku, barem malo. Sve mora biti na svom mjestu. Savršeno. Zašto? Zašto jednostavno ne mogu biti ona prava "ja"? Bez maske? Ali, rođena sam bez robe koju sam kasnije dobila da mogu preživjeti na ovom svijetu. Zar mi i maska treba za to? Ali onda ja želim umrijeti. Ustvari, već jesam. Ne znam tko sam. Samo mi je tijelo živo. Ali kukavica sam pa si ne mogu nauditi. Ali i ne želim. Hoću se boriti, jer imam štit-masku. Ne volim štit, ali mi je potreban. Ali, štit... za što? Što mi to želi nauditi? GDJE SAM ZAPRAVO JA? |
23.07.2007., ponedjeljak
Ne može boljeti ono što ne znaš
|
LJUDSKA ŽURBA U PROLAZU JE NEPOMIČNA. NJIHOVA UKOČENOST OSJEĆAJA STVARAJU TAMU U NJIMA. NJIHOVE DUŠE NEMAJU NAPETOST LEPTIRIĆA. KAO DA NE ZNAJU VOLJETI, KAO DA NE ZNAJU ŽIVJETI. VJERA U NJIHOVE MISLI NIJE BAŠ BISTRA. NJIHOV POGLED NA MORE SE NE ODBIJA, NEGO TONE. TA ODBOJNOST ME TJERA NA RAZMIŠLJANJE: Što bi bilo da svi sadržimo taj pogled koji nema poticaja niti za udisajem? Sve bi bilo monotono. Bili bismo na dnu. Svi bismo željeli promjene. Promjene kojih se bojimo. Zato bismo ih samo sanjali i bojali ih se pokazati. KAO ONI Postarili bismo sreću i bacili je u zaborav. Svi bismo skupa šetali ulicom tražeći nešto što ne postoji. Bili bismo svjesni da smo poraženi od srama.  Nama nema pomoći. Mi smo obične kukavice. Ne možemo se nigdje pronaći. Molimo za pomoć. No ona ne dolazi. Mrzimo se. Nemir vlada u nama. Mislimo na bolje dane. Najbolje dane našega života. Misterija je nevidljiva. Nastaje ponovno mrak. Monotonija. Novi rat unutar nas. Mi ga stvorismo. Nema opravdanja ovaj put. Materijalizam nas ubija. Nanesena bol u zabludi. Mičemo se od istine. Nanovo se pokušavamo roditi. Maske su sve deblje i deblje. Neprocjenjivost našeg prkosa je prešla sve granice. Mi smo samo obične kukavice. 
|
17.07.2007., utorak
Love,love and just love...
|
Nek ovaj post bude u slikama... Mislim da se ponekad može čitati i iz same slike... Slike govore sve...        I za kraj jedna pjesma "Ya tebe lyublyu (I love you)" a pjeva ju Ruslana; |